Mitolog i pisac Džozef Kembel (26. mart 1904. – 30. oktobar 1987.) je 1985. godine dao intervju legendarnom Bilu Mojersu, na Skajvoker ranču Džordža Lukasa u Kaliforniji, koji se nastavio sledeće godine u Američkom muzeju istorije u Njujorku. Od ukupno 24 sata snimljenog materijala, načinjeno je 6 jednočasovnih epizoda koje su emitovane na PBS-u 1988. nakon Kembelove smrti, taj serijal je jedan od najpopularnijih serijala u istoriji javne televizije.

Mojers i tim iz PBS-a su smatrali da je celokupan snimak, čije tri četvritine nisu prikazane, toliko bogat sadržajem da zaslužuje da bude sačuvan i da zaslužuje pažnju javnosti. Nedavno nakon prikazivanja, celokupan transkript je objavljen kao „Moć mita“ — diskusija o Kembelovim pogledima na spiritualizam, mitove, i mitologiju. Knjiga nije ništa manje — otkriće mudrosti o ljudskom iskustvu u nivou sa remek delima poput Toroovih dnevnika, beležnice Simona Vejla, Rilkeovih Pisma mladom pesniku, i Hodočasnik kod Tinker Krika Eni Dilard.

Kako Mojers napominje u uvodu, Kembel je kao najveću ljudsku grešku video „greh nehotice, ne bivanje opreznim, ne sasvim svesnim“. Ovo je možda najvažniji deo razgovora, koji se bavi poslovicom koja obuhvata Kembelovu životnu filozofiju: „Pratite svoje blaženstvo.“ Decenijama pre nego što je tiranija balansa posao/život dostigla svoj moderni krešendo, Kembel je poslušao vapaj duše i sa neverovatnom elegancijom identifikovao koren našeg egzistencijalnog zadovoljstva. Mojersu je rekao:
„Ako pratite svoje blaženstvo, stavljate sebe na put koji je oduvek bio tu, čekao vas, život koji treba da živite nije onaj koji sada živite. Gde god da ste, ako pratite svoje blaženstvo, uživate u tom saznanju, da je život u vama, sve vreme.“

Da bi pronašli svoje blaženstvo, Kembel nastavlja, potrebno je nešto što on naziva „sveto mesto“ — prostor u kom možemo da pogledamo u sebe i gde možemo da nesmetano stvaramo. Ovo nije nikakva mistična ideja, već nešto što mnogi pisci i umetnici rade u praksi u vidu svojih čudnih rituala, nešto što je kognitivna nauka pronašla u istraživanju psihologije savršene dnevne rutine. Ali Kembel vidi kroz praktične rituale kretivnosti i dolazi do duboke psihe i duhovnih nagona — do one potrebe za „stanjem blaženstva“ u kojem se povezujemo sa sobom:
„Sveti prostor je neophodna stvar za sve nas danas. Morate imati sobu ili određeno vreme u toku dana, gde ne znate šta je bilo u novinama jutros, ne znate ko su vam prijatelji, ne znate šta kome dugujete, ne znate šta vama duguju. Ovo je mesto gde jednostavno možete da iskusite sve i pokažete šta ste i šta možete biti. Ovo je mesto kreativne inkubacije. Na početku se možda neće ništa dešavati. Ali ako imate sveto mesto i koristite ga, nešto će se desiti pre ili kasnije.“


 Kako pronaći svoje sveto mesto?

Da bi pronašli svoje blaženstvo, Kembel nastavlja, potrebno je nešto što on naziva „sveto mesto“ — prostor u kom možemo da pogledamo u sebe i gde možemo da nesmetano stvaramo. Ovo nije nikakva mistična ideja, već nešto što mnogi pisci i umetnici rade u praksi u vidu svojih čudnih rituala, nešto što je kognitivna nauka pronašla u istraživanju psihologije savršene dnevne rutine. Ali Kembel vidi kroz praktične rituale kretivnosti i dolazi do duboke psihe i duhovnih nagona — do one potrebe za „stanjem blaženstva“ u kojem se povezujemo sa sobom:
„Sveti prostor je neophodna stvar za sve nas danas. Morate imati sobu ili određeno vreme u toku dana, gde ne znate šta je bilo u novinama jutros, ne znate ko su vam prijatelji, ne znate šta kome dugujete, ne znate šta vama duguju. Ovo je mesto gde jednostavno možete da iskusite sve i pokažete šta ste i šta možete biti. Ovo je mesto kreativne inkubacije. Na početku se možda neće ništa dešavati. Ali ako imate sveto mesto i koristite ga, nešto će se desiti pre ili kasnije.“

„Naši životi su postali tako ekonomični i praktični da kako postajemo stariji, potraživanja su sve veća da jedva znate gde ste ili šta nameravate. Uvek radite nešto što vam nije potrebno. Gde je tu blaženstvo. Morate da pokušate da ga nađete.“

Dva veka nakon što je Kirkegard govorio protiv kukavičluka gomile, Kembel govori o tome da često gubimo svoj put ka blaženstvu pošto društvo ograničava pojmove društvenog uspeha u dosadne, bezbedne stvari:
„Karakteristika demokratije da je vladavina većine se shvata kao efektivna ne samo u politici već i u razmišljanju. U razmišljanju, naravno, većina je uvek u krivu.

Funkcija većine u odnosu na duh je da pokuša da sluša i otvori se ka nekome ko je doživeo iskustvo van hrane, skloništa, potomstva i bogatstva.“

Otvaranje tim značajnijim dimenzijama blaženstva, Kembel insistira, je jednostavno dopuštanje vašem životu da govori:
„Stalno doživljavamo nešto, što sa vremena na vreme može da nam pokaže neki smisao, malo intuicije da nas usmeri gde je blaženstvo. Zgrabite to. Niko ne može da vam kaže šta će to biti. Morate da naučite da prepoznajete svoju dubinu.“

U duhu koji podseća na prelepu meditaciju o zadatku pesnika da bude svedok univerzumu, Kembel ukazuje na pesnike kao najpažljivije slušaoce jezika blaženstva:
„Pesnici su oni koji su odabrali profesiju i stil života kod kojeg su oni u dodiru sa svojim blaženstvom. Većina ljudi brine o drugim stvarima. Bave se ekonomskim i političkim aktivnostima, ili bivaju pozvani u rat za koji nisu zainteresovani, i može biti prilično teško držati se te pupčane vrpce pod tim okolnostima. To je tehnika koju svako mora da smisli za sebe.

Ali većina ljudi koja živi u tom domenu koji se može nazvati povremenim brigama ima potencijal koji može da se ostvari u ovom drugom polju. Znam to, viđao sam da se dešava kod učenika.“

Kada se osvrnemo na to kako je došao do ovog pojma pronalaženja sopstvenog blaženstva, Kembel dolazi do ključne razlike između religije i sekularne duhovnosti:
„Došao sam do ove ideje o blaženstvu zato što u Sanskritu, koji je veliki spiritualni jezik sveta, postoje tri izraza koja predstavljaju ivicu, mesto skoka u okean transcedentnosti: Sat, Čit i Ananda. Reč Sat znači biti. Čit znači svest. Ananda znači blaženstvo ili uznesenje. Pomislio sam „ne znam da li je moja svest ispravna svest ili ne, ne znam da li je ono što znam o svom bitisanju ispravno ili ne, ali znam gde je moje blaženstvo. Držaću se mog blaženstva, a ono će me dovesti do moje svesti i mog bića.“ Mislim da je to uspelo.

Religiozni ljudi govore da nećemo iskusiti blaženstvo dok ne umremo i odemo u raj. Ali ja verujem u doživljavanje blaženstva što je više moguće dok smo još uvek živi.

Ako pratite svoje blaženstvo, krećete se na put koji je oduvek bio tu, čekao vas, i život koji živite nije onaj koji biste trebali da živite. Kada to vidite, počećete da upoznajete ljude koji su povezani sa vašim blaženstvom, i oni otvaraju vrata ka tome za vas. Ja kažem, pratite svoje blaženstvo i ne bojte se, vrata će se otvoriti tamo gde niste očekivali da se nalaze.“

Najnezgodniji ali vitalan deo u nalaženju blaženstva, rekao je Kembl, je element neizvesnosti — spremnost da se, kako je to opisao Rilke „živi pitanje“ umesto da se jednostavno prihvataju gotovi odgovori:
„Avantura je nagrada sama po sebi — ne uvek opasna, sa negativnim i pozitivnim ishodima, koji su svi izvan naše kontrole. Svi pratimo svoj put, ne puteve naših očeva i majki. Život može da presuši baš zato što niste u svojoj avanturi.

Postoji nešto unutar nas što zna kada smo u centru, kada smo pod reflektorima ili ne. Kada se sklonite sa svetla da zaradite novac, gubite svoj život. Ali ako ostanete u centru i nemate novac, i dalje imate svoje blaženstvo.“