„Čarli Braun je podsetio ljude, kao nijedan crtać do tad, na to kako je biti ranjiv, mali i sam u svemiru, kako je biti čovek — i velik i mali u isto vreme.“
Tolkin je tvrdio da ne postoji nešto kao što je „pisanje za decu“ a Nil Gajman je često podsećao da deca ne bi trebalo da se štite od negativnih emocija. Ali ipak, takva mišljenja su retka u kulturi koja nastavlja da tretira dečiji unutrašnji svet kao nešto izuzetno lomljivo, a detinjstvo kao jednodimenzionalnu idilu. Ono zbog čega je serijal Čarli Braun, Čarlsa Šulca, toliko voljen je njegov višedimenzionalni i kompleksni pogled na detinjstvo — nekada je Šulc to postizao tako što je svoje karaktere prikazivao u nepopularnim ali ključnim stanjima duše, kao što su dosada i neizvesnost. U knjizi „Šulc i Čarli Braun – Biografija“, pisac Dejvid Mikaelis objašnjava kako je ovaj jedinstveni kreativni genije nastao usled kompleksnih iskustava u Šulcovom ranom detinjstvu.
Za razliku od klasičnih majstora crtanih filmova koji su od svojih dela napravili zabavu, Šulc je svoje stripove ispunio napetom radnjom i namernim prazninama, u kojima se likovi — kao i čitalac — suočavaju sa nesigurnošću i očajanjima života. Mikaelis piše:
„Da li bi želeo da budeš Abraham Linkoln?“ — Pitala je Peti Čarlija Brauna. „Sumnjam“ — odgovorio je — „teško mi je da budem i običan Čarli Braun.“
„Čarli Braun je o ljudima koji se bave unutrašnjim problemima svojih svakodnevnih života bez rešavanja. Odsustvo rešenja je sam centar priče.
Američka pretpostavka je da su deca srećna i da je detinjstvo zlatno doba — a odrasli su ti koji imaju probleme sa kojima se bore i bol koji žele da ublaže. Šulc je preokrenuo ovaj niz pretpostavki tako što je prikazao da deca osećaju bol mnogo intenzivnije nego odrasli, da su dečiji porazi ozbiljniji i da se pamte. Čarli Braun trpi uvrede od strane Violete i Peti u vezi svoje glave, koju porede sa loptom za plažu, sa globusom, sa mesecom, balonom; i iako se Čarli Braun oseća loše u vezi sebe, brzo preboleva to. Ali se na njemu ne vidi da je ljut.“
Takva emotivna elastičnost je verovatno ono što bi Šulc poželeo da ima kada bi dobio šansu da ponovo ispiše svoju priču — priču koja je išla potpuno suprotnim putem. Sparki, kako su ga zvali, je tek bio na početku srednje škole kada se njegova majka razbolela od raka koji će na kraju biti uzrok njene smrti. Ponedeljka, 1. marta 1943. Dina Šulc je pozvala sina u spavaću sobu, pozdravila se i preminula. U subotu je mladi Čarls bio pozvan u vojsku.
Sve do kraja svog života, kad god bi bio zamoljen da ispriča svoju biografiju, počinjao bi ne sa svojim rođenjem, već sa danom kada je njegova majka umrla, za koji je smatrao da je „njegova najveća tragedija“ — tragedija sačinjena od dubokog nezadovoljstva, da iako je prevazišao čak svoje najluđe snove o uspehu i postao najplaćeniji karikaturista na svetu, njegova majka nije doživela da vidi da je objavio bilo šta.
Ova tiha tuga prožima Čarlija Brauna. Ugrađeno u hroničnu mešavinu očaja i optimizma Čarlija Brauna pretstavlja veoma odraslu istinu „nekada je biti ono što jesi veoma teško“ — nešto što je prikazano u odeljku koji Mikaelis citira:
„Da li bi želeo da budeš Abraham Linkoln?“ — Pitala je Peti Čarlija Brauna. „Sumnjam“ — odgovorio je — „teško mi je da budem i običan Čarli Braun.“
Nije lako bilo ni biti Šulc. Prijatelji, saznao je Mikaelis, su osećali da „nije želeo da bude blizak ni sa kim“ i opisali su ga kao „teškog za razumeti, i teškog za upoznati.“ Ali za Šulca — kao i za sve stvaraoce koji unesu ceo svoj život u svoja dela — najbolji način za upoznati ga je bio upoznati njegove likove. Mikaelis citira samog karikaturistu:
„Crtać je zaista slika koja prikazuje jednu misao prikrivenu kao drugu. Kada bi neko čitao moj strip svakog dana, upoznao bi me — znao bi tačno šta sam ja.“
Jedan od Šulcovih prijatelja je rekao Mikaelisu: „Voleo je da o sebi misli kao o jednostavnom čoveku, ali nije bio jednostavan — bio je zagonetan i složen.” Posvećenim čitaocima je upravo to bilo zanimljivo kod stripa Čarli Braun — da se iz jednostavnosti običnih situacija i svakodnevnih događaja prikazuje ogromna složenost života i da iz osmoze ova dva dolazi saznanje da možda, ali možda postoji nada za zadovoljstvom u našim zemaljskim i maničnim životima.
Šulc je bio svestan da je njegova unutrašnja sumornost izvor njegove spoljašnje svetlosti. Mikaelis piše:
„Društvenija, uravnoteženija osoba ne bi mogla da stvori punog patnje, ali večnog borca Čarlija Brauna; razdražljivu i često nezgodnu Lusi; Linusa filozofa; muškobanjastu Peti; usmerenog ka cilju Šredera; i grandioznog, egocentričnog Snupija.“
„Normalna osoba ne bi mogla to da uradi“, često je govorio i sam Šulc.
Ali dodaću i važnu napomenu — od najveće je važnosti da Šulcov sentiment ne bude pogrešno protumačen i izopačen mitom kreativnosti „izmučenog genija“ našeg doba. Isuviše često pravimo vezu između kreativnosti i unutrašnjih demona u kulturi — Šulc je stvorio svoj crtani univerzum ne zbog svoje unutrašnje tuge, već uprkos. Nesumnjivo, mnogo ljudi pati svakoga dana usled traumatične smrti roditelja, ali nema drugog Čarlija Brauna, ali ima bezbroj ljudi kod kojih se takva trauma pretvori u doživotan samodestruktivan bes umesto u neumorno stvaranje. To je verovatno pravi dar genija — stvoriti nešto značajno koliko god beznačajno nam se život činio, dati dobrotu svetu, koliko god da je svet uzeo od nas.
Mikaelis se vraća na Šulcov genij dodeljivanju dostojanstva detinjstvu i, usled toga, davanja određene utehe odrastanju:
„Deca ne bi trebalo da budu radikalno nezadovoljna. Kada nisu srećna, deca protestvuju — ona jadikuju, ona kukaju, ona vrište, ona plaču — i onda, nastave. Šulc je ovoj deci dao celoživotna nezadovoljstva, ono od čega je zrelost sačinjena.
Čitaoci se prepoznaju u „mesecoglavom, nevoljenom, pogrešno shvaćenom“ Čarliju Braunu — u njegovom dostojanstvu u suočavanju sa celom sezonom izubljenih bejzbol utakmica, u njegovoj izdžljivosti i stoicizmu nasuprot uvredama… On je podsetio ljude, kao nijedan drugi crtani junak, na to kako je biti ranjiv, mali i sam u univerzumu, biti čovek — i mali i veliki u isto vreme.”