„Onako kako provodimo svoje dane, tako ćemo provesti ceo život“, napisala je Eni Dilard u svom vanvremenskom razmišljanju o prisutnosti iznad produktivnosti — blagovremenom protivotrovu, glavnom izvoru napetosti u našem dobu opsednutom produktivnosti. Moja novogodišnja odluka je bila da prestanem da vrednujem svoje dane pomoću nivoa produktivnosti, i da počnem da ih doživljavam pomoću prisutnosti. Ali šta, tačno, čini to mogućim?

Ovaj koncept prisustva je ukorenjen u istočnjačkim pojmovima svesnosti — sposobnost da se ide kroz život sa kristalno jasnom prisutnošću i potpuno iskoristiti naše iskustvo — je u velikoj meri popularizovao na zapadu, britanski filozof i pisac Alan Vats (6. januar 1915 – 16. novembar 1973.), koji nam je dao i ovu fantastičnu meditaciju o životu sa svrhom. U odličnom delu izdatom 1951. Mudrost nesigurnosti: Poruka u doba napetosti, Vats tvrdi da je koren ljudske frustracije i svakodnevne nervoze naša sklonost da živimo za budućnost, što je apstrakcija. Piše:
„Da bi uživali čak i u lepoj sadašnjosti, moramo imati neku garanciju srećne budućnosti, mi „plačemo mesecu“. Nema takve garancije. Najbolja predviđanja su pitanje verovatnoće a ne sigurnosti, i što je sigurno kod svakog od nas je to da ćemo se mučiti i na kraju umreti. Dakle, ako ne možemo da živimo srećno bez nekakve zagarantovane budućnosti, mi nismo prilagođeni živodu u konačnom svetu gde uprkos najboljim planovima, se dešavaju nesreće i gde smrt dolazi na kraju.“

Ono što nas sprečava da budemo srećni, Vats tvrdi, je naša nemogućnost da potpuno budemo u sadašnjosti:
„Primarna svest, osnovni deo uma koji spoznaje stvarnost umesto da ima neke ideje o njoj, ne zna bubućnost. Živi potpuno u sadašnjosti i ne vidi ništa više od onoga što je u ovom trenutku. Genijalni deo uma, međutim, koristi deo iskustva odnosno memorije i na osnovu njega, pravi predviđanja. Ova predviđanja su, relativno tačna i pouzdana (kao ono da će svi umreti), i proučavanjem pretpostavlja visok stepen stvarnosti u budućnosti — tako visok da sadašnjost gubi svoju vrednost.

Ali, budućnost još uvek nije tu i ne može postati deo proživljene stvarnosti sve dok nije sadašnjost. Pošto se ono što znamo o budućnosti sastoji od apstraktnih i logičkih elemenata — zaključaka, nagađanja — ne može da se pojede, oseti, omiriše, vidi ili čuje ili iskusi na bilo koji način. Juriti je znači proganjati fantoma koji izmiče, što brže ga jurite, to on brže beži. To je razlog zbog kog su poslovi civilizacije ubrzani, zašto niko više ne uživa u onome što ima i zašto stalno tražimo sve više i više. Sreća se u tom slučaju sastoji, ne od čvrste i stvarne sadašnjosti, već od apstraktnih i površnih stvari kao što su obećanja, nade i uveravanja.“

Vats tvrdi da je naša osnovna opcija prisutnosti povlačenje u um — taj uvek računajući, procenjujući, ključajući kazan misli, predviđanja, strahova, presuda, i neprestanih meta-iskustava o samom iskustvu. Pisanjem više od pola veka pre našeg doba računara, ekrana osetljivih na dodir, i kvantifikovanja sebe Vats upozorava:

Zaposleni stanovnici modernog grada, su ljudi koji žive unutar mašine. Oni provode dane u aktivnostima koje se uglavnom svode na brojanje i merenje, koji žive u svetu racionalizovane apstrakcije koja ima malo veze sa harmonijom velikih bioloških ritmova i procesa. U stvari, mentalne aktivnosti ove vrste mogu sada da se izvedu mnogo efikasnije mašinama nego ljudima — toliko efikasnije da u ne tako dalekoj budućnosti ljudski mozak može biti zastareli mehanizam za logičke proračune. Već sada, ljudski računar je u velikoj meri zamenjen mašinskim i električnim računarima daleko veće brzine i efikasnosti. Dakle, ako je čovekova glavna imovina i vrednost njegov mozak i njegova sposobnost da računa, on će postati beskorisna roba u eri kada mehanička operacija razmišljanja može da se obavi efikasnije uz pomoć mašina.

Ako želimo da nastavimo da živimo za budućnost, i da glavni zadatak uma bude predviđanje i obračun, čovek mora na kraju postati parazitski dodatak na masu mašina.

Da bi bili sigurni, Vats ne odbacuje um kao bezvredan ili fundamentalno ljudsku opasnu moć. Umesto toga, on insistira da ako dozvolimo da se njegova mudrost nesvesti razvije neometano — kao, na primer, ono što se dešava tokom faze „inkubacije“ obrade nesvesnog u kreativnom procesu — on može biti naš saveznik, a ne naš despot. Samo kada pokušamo da ga kontrolišemo i okrenemo protiv sebe nastaju problemi:
„Kada ispravno radi, mozak je najviši oblik „instikntivne mudrosti“. Stoga bi trebalo da radi kao navođenje instinktom kod golubova i formiranja ploda u materici — bez znanja o tome „kako“ to radi. Samosvestan mozak, je kao samosvesno srce, predstavlja poremećaj, a manifestuje se kao osećaj odvojenosti između „Ja“ i sopstvenog iskustva. Mozak može da se ponaša onako kako treba kada svest radi ono za šta je dizajnirana: a to znači da ne pokušava da izbegne sadašnje iskustvo, već da bude svesna toga.“

Ali ipak, mozak ne radi to što treba, proizvodeći našu veliku ljudsku nesigurnost i egzistencijalnu zabrinutost usred univerzuma koji stalno kruži. (Jer, kao Henri Miler upečatljivo rekao, „To je gotovo banalno reći da ipak treba naglašavati stalno: sve je kreacija, sve je promena, sve je fluks, sve je metamorfoza.“) Paradoksalno, priznajući da je iskustvo prisustnosti jedino iskustvo je takođe podsetnik da naše „Ja“ ne postoji izvan sadašnjeg trenutka, da ne postoji stalno, statično, i nepromenljivo „Ja“ koje može da nam da bilo koji stepen bezbednosti i sigurnosti za budućnost – a ipak mi nastavljamo da shvatamo to kao neku vrstu sigurnosti u budućnosti, koja ostaje apstrakcija. Naša jedina šansa za buđenje iz ovog začaranog kruga, Vats tvrdi, je da unesemo našu punu svest u naše sadašnje iskustvo – što je nešto sasvim drugačije prosuđivanja, vrednovanja, ili merenja pomoću nekog proizvoljnog ili apstraktnog ideala.

„Postoji kontradikcija u želji da se bude savršeno siguran u svemiru čija je sama priroda fluidnost. Ali ova kontradikcija je ozbiljnija od pukog sukoba između želje za bezbednost i činjenica promene. Ako želim da budem siguran, to jest, zaštićen od toka života, ja samo želim da budem odvojen od života. Ipak ovaj osećaj odvojenosti je ono što čini da se osećam nesigurno. Da bi bio siguran znači da se izoluje i utvrdi „Ja“, ali to je sam osećaj izolovanosti čini da se osećam usamljeno i plaši me. Drugim rečima, što više sigurnosti mogu dobiti, više ću da želim.

Da bi pojasnili: želja za bezbednošću i osećaj nesigurnosti su ista stvar. Zadržati dah je izgubiti dah. Društvo zasnovano na traganju za bezbednošću nije ništa drugo nego takmičenje u zadržavanju daha u kome su svi napeti kao strune i ljubičasti kao patlidžan.“

Posebno obraća pažnju na problem pojma samopoboljšanja — nešto posebno istaknuto u sezoni novogodišnjih odluka — i upozorava na problem u samom korenu:
„Mogu samo misliti o idealu poboljšavanja sebe, samo ako sam podeljen na dva dela. Mora postojati dobro „ja“ koje će da poboljša loše „ja“. „Ja“ koje ima najbolje namere će da radi na mom tvrdoglavom „ja“ a borba između njih dvoje će prikazati razliku između njih. Stoga ću se „ja“ osećati više odvojeno nego ikad i samo ću pojačati usamljenost i odvojenost koja čini da se ponašam loše. “

Sreća, tvrdi Vats, nije stvar unapređenja našeg iskustva, ili čak samo suočavanje sa njim, već ostati prisutan u trenutku u svakom mogućem smislu:
„Stojati licem u lice sa nesigurnosti i ne razumeti i dalje. Da bi ga razumeli. vi ne morate da se suočite sa njim već da budete ono. To je kao u persijskoj priči o mudracu koji je došao na vrata raja i pokucao. Glas Boga ga je upitao: „Ko je tamo?“ i mudrac je odgovorio: „To sam ja.“ „U ovoj kući“, odgovorio je glas, „nema mesta za tebe i mene.“ Tako je mudrac otišao i proveo mnogo godina razmatrajući ovaj odgovor u dubokoj meditaciji. Sledeći put, glas postavio isto pitanje, i opet, mudrac je odgovorio: „To sam ja.“ Vrata su ostala zatvorena. Posle nekoliko godina vratio se po treći put, a na njegovo kucanje, glas još jednom zapitao, „Ko je tamo?“, mudrac povika: „Ti!“ I vrata su se otvorila.“

Mi u stvari ne shvatamo da ne postoji sigurnost, tvrdi Vats, dok se ne suočimo sa mitom fiksnog sebe i priznamo da dobar „ja“ ne postoji – nešto što moderno psihologija naziva „samo-iluzija.“ Ali ipak, to je neverovatno teško učiniti, jer u samom činu realizacije toga se nalazi realizacija sebe. Vats ilustruje ovaj paradoks lepo:
„Dok posmatrate ovo sadašnje iskustvo, svesni ste da ga neko gleda? Da li možete da pronađete, pored samog iskustva, onoga ko ga je iskusio? Možete li, u isto vreme, da pročitate ovu rečenicu i razmislite o sebi da čitate? Videćete da, da bi razmislili o sebi tokom čitanja, morate na kratko prestati sa čitanjem. Prvo iskustvo je čitanje. Drugo iskustvo je misao, „Ja čitam.“ Možete li naći bilo koga, ko razmišlja samo o misli, „Ja čitam?“ Drugim rečima, kada je sadašnje iskustvo misao „Ja čitam“, možete misliti o sebi dok razmišljate o ovoj misli?
Još jednom, morate da prestanete da mislite samo: „Ja čitam.“ Vi morate preći u treće iskustvo, koje je misao, „Ja mislim da čitam.“ Ne dozvolite da vas brzina kojom te misli mogu da se promene prevari da osećate da ih sve odjednom mislite.
U svakom ovom iskustvu ste bili svesni samo tog iskustva. Nikad niste bili svesni toga da ste svesni. Vi nikada niste bili u stanju da odvojite mislioca od misli, znalaca iz spoznaje. Sve što je ikada pronađeno je nova misao, novo iskustvo.“

Ono što nas onesposobljava da živimo u stanju čiste svesnosti, Vats ističe, je kugla i lanac našeg sećanja i naših iskrivljenih odnosa sa vremenom:
„Pojam posebnog mislioca, od „Ja“ se razlikuje iskustvom, dolazi iz memorije i od brzine kojom se misli menjaju. To je kao kad vrtenje zapaljenog štapa daje iluziju kruga vatre. Ako zamislite da je memorija direktno saznanje o prošlosti, a ne sadašnje iskustvo, dobićete iluziju spoznaje prošlosti i sadašnjosti istovremeno. Ovo sugeriše da postoji nešto u vama što razlikuje prošla i sadašnja iskustva. Vi razmišljate: „Znam ovo sadašnje iskustvo, razlikuje se od prethodnog iskustva. Ako mogu da uporedim ta dva, i primetio sam da se iskustvo promenilo, ja mora da sam nešto konstantno i razdvojeno.“
Ali, u stvari, ne možete porediti ovo sadašnje iskustvo sa prethodnim iskustvom. Možete da ga uporedite sa sećanjem prošlosti, koje je sastavni deo ovog iskustva. Kada jasno vidimo da je sećanje oblik sadašnjeg iskustva, biće očigledno da je pokušaj da se odvojite od tog iskustva nemoguć kao što je nemoguće da zubi ugrizu sami sebe.
Da biste razumeli ovo treba shvatiti da je život u potpunosti trenutan, da nema ni stalnost, ni sigurnost, kao i da ne postoji „Ja“ koje može biti zaštićeno.“

I tu leži srž naše ljudske borbe:

Pravi razlog zašto ljudski život može biti tako potpuno razdražujuć i frustrirajuć nije zato što postoje činjenice koje se nazivaju smrt,bol, strah, ili glad. Ludilo u ovoj stvari je da kada su prisutne takve činjenice, mi kružimo, zujimo, preokrećemo se, i pokušavamo da izvadimo „ja“ iz iskustva . Mi se pretvaramo da smo amebe, i pokušavamo da se zaštitimo od života deleći se na dva dela. Razum, celovitost, i integracija leže u realizaciji da nismo podeljeni, da su čovek i njegovo sadašnje iskustvo jedno, i da nema odvojenog „ja“.

Da biste razumeli muziku, morate slušati. Ali dokle god vi mislite „ja slušam ovu muziku“, vi je ne slušate.